EU i rodna ravnopravnost
(preuzeto iz publikacije Pravila EU o rodnoj ravnopravnosti: Kako su ona preneta u nacionalno pravo, Sacha Prechal i Susanne Burri)
Razvoj prava Evropske unije o rodnoj ravnopravnosti i njegovo preuzimanje u zemlje članice i zemljeEvropskog ekonomskog prostora (EEA) (uz 27 zemalja članica EU, to su još Island, Lihtenštajn i Norveška) bio je postepeni proces, koji je počeo, barem za one „najstarije“ zemlje članice EU još ranih šezdesetih godina XX veka. Ugovor iz 1957. kojim je osnovana Evropska ekonomska zajednica, začetnik današnje Evropske unije, sadržao je samo jednu odredbu (Član 119 Ugovora EEZ, sada član 141 Ugovora EZ) o rodnoj diskriminaciji, i to je bio princip jednake zarade za muškarce i žene za jednak rad. Međutim, od tada je usvojena čitava paleta direktiva - poseban oblik obavezujućih pravnih akata EU – kojima se zabranjuje diskriminacija, a posebno na osnovu pola: Direktiva o jednakoj zaradi za muškarce i žene (75/117), Direktiva o jednakom tretmanu muškaraca i žena na radnom mestu (76/207, izmenjena i dopunjena Direktivom 2002/73), Direktiva o jednakom tretmanu muškaraca i žena u programima obaveznog socijalnog osiguranja (79/7), Direktiva o jednakom tretmanu muškaraca i žena u programima socijalnog osiguranja na osnovu rada (86/378, izmenjena i dopunjena Direktivom 96/97), Direktiva o jednakom tretmanu muškaraca i žena koje se bave samostalnom delatnošću (samozaposleni), uključujući i poljoprivredu (86/613), Direktiva o zaposlenim trudnicama (92/85), Direktiva o roditeljskom odsustvu (96/34), Direktiva o jednakom tretmanu muškaraca i žena u pristupu robama i uslugama i ponudi istih (2004/113) i na kraju, takozvana Prerađena Direktiva (2006/54).1 Prerađivanje velikog broja direktiva ima za cilj da razjasni i objedini u jedan tekst glavne odredbe postojećih Direktiva o ravnopravnosti polova. U jednom delu uključene su i neke odluke iz sudske prakse Evropskog suda pravde (ESP).
Evropski sud pravde je igrao veoma važnu ulogu na polju ravnopravnosti muškaraca i žena, jer je obezbedio da svaki pojedinac može delotvorno da se pozove na pravo na rodnu ravnopravnost, i da to pravo koristi. Na isti način, donete su i neke važne presude koje tumače zakonodavstvo EU o ravnopravnosti i relevantne članove Ugovora.
I na kraju, važno je napomenuti da promovisanje ravnopravnosti žena i muškaraca u celoj Evropskoj uniji predstavlja jedan od osnovnih zadataka EU (Član 2 EZ) i da, po Članu 3(2) EZ, EU će stremiti ka eliminaciji nejednakosti, i unapređivaće jednakost između žena i muškaraca u svim delatnostima navedenim u članu 3 EZ. Ova obaveza usmeravanja u glavne tokove rodne politike znači da će i EU i zemlje članice aktivno uzimati u obzir cilj ravnopravnosti muškaraca i žena kada se formulišu i primenjuju zakoni, propisi, upravne odredbe, politike i aktivnosti. Iako ove odredbe ne navode ne donose ostvariva prava za pojedince, kao takve, one su važne za tumačenje prava EU i one nameću obaveze i na EU i na zemlje članice. Na nacionalnom nivou moraju da se primenjuju članovi Ugovora, a posebno direktive. To znači da, za početak, ove pravne odredbe moraju da budu unete u nacionalni zakon. Ovo je delimično urađeno izmenama i dopunama relevantne nacionalne legislative, kao što je Zakon o radu, ili instrumenti vezani za zapošljavanje i zakoni o socijalnom osiguranju. U određenim državama uvedeni su i posebni zakoni o rodnoj ravnopravnosti.
U novije vreme, jednak tretman muškaraca i žena uvršten je u opšte zakone protiv diskriminacije, koji se odnose i na druga polja, kao što su rasa, invaliditet ili seksualno opredeljenje (npr. Bugarska, Mađarska, Slovačka i Švedska, a predložen je i novi zakon u Velikoj Britaniji). U nekim zemljama, na primer Grčkoj, Nemačkoj, Portugaliji i Španiji, neke odredbe njihovog ustava igraju važnu ulogu u garantovanju ravnopravnosti muškaraca i žena.